Trbušni ples
O trbušnom plesu
Trbušni ili orijentalni ples je sinonim bliskoistočne i srednjeistočne kulture. Arapi ga nazivaju raqs sharki(ples istoka) ili raqs baladi(narodni ples).
.jpg "Click here to enlarge")
Popularni naziv trbušni ples potječe iz francuskog jezika dance du ventre, što znači ples trbuhom. Pravilan naziv je orijentalni ples, jer ne koristimo samo trbuh u plesu već sve dijelove tijela. Naglašenost ovoga plesa je na radu bokova, pa je i zbog toga moderan naziv ovom plesu trbušni ples.
U zemljama odakle ovaj ples potiče djevojčice i dječaci uči ga plesati od rane dobi. To je dio njihove kulture i života. Općepoznato je da su ti ljudi rođeni s ritmom i vještinom za trbušni ples.
Porijeklo trbušnog plesa:
Postoje razni izvori odakle potječe trbušni ples. Danas mnogi zanemaruju činjenicu da se ovaj ples isprva koristio u svrhu druženja i zabave, jer je danas trbušni ples predstavljen kao vulgaran zbog onih koji to iskorištavaju.
Neke od brojnih teorija o porijeklu trbušnog plesa su:
da potječe iz Grčke, te se širio se sa Alexandrom Velikim,
da potječe od autohtonih plesača iz starog Gornjeg Egipta,
da potječe iz religijskih rituala prema ženskim božanstvima, koje su izvodile svećenice u hramovima,
da predstavlja dio tradicionalnog odgoja u zemljama njegovog porijekla,
da se proširio se zahvaljujući migraciji Roma i drugih srodnih društvenih skupina sa porijeklom iz Indije.
Od svih navedenih teorija, najpoznatija je teorija kako trbušni ples potječe od vjerskih obrednih plesova. Ta ideja se najčešće pojavljuje u mainstream člancima koji se odnose na ovu temu, a čini se da postoji i niz arheoloških dokaza koji ju podupiru. Stare iskopine i artefakti koji prikazuju lagano zaobljenu žensku figuru naglašenih bokova i grudi podupiru antropološke teorije o visokom položaju ženskih likova u arhaičnoj božanskoj strukturi, upravo zbog svoje sposobnosti da mogu roditi. Rane poganske zajednice često su obožavale matrijarhalna božanstva i veličale fascinantnu sposobnost žene da kreira novi život. To su povijesni dokazi koji povezuju ritualne plesove plodnosti ovih kultura (koji su bili simbolično predočenje čina rođenja) sa današnjim trbušnim plesom. Oštri pokreti kukovima i namjerno stezanje trbušnih mišića ukazuju na jaku vezu s “ponašanjem” ženskog tijela tijekom trudova i poroda.
Bez obzira kako je započeo, ples ima dugu povijest u Africi, Srednjem i Bliskom istoku. Iako su bile provedene zabrane u Islamu (za sljedbenike Islama ples, pjevanje i glazba dio su društvenih rituala koji se izvode isključivo u posebnim prilikama kao što su obiteljske proslave) koje su se odnosila na zabranu prikazivanja ljudi u plesu na slikama, ipak je sačuvano nekoliko prikaza plesa kroz pred-Islamski i Islamski svijet. Knjige kao što su Umjetnost i arhitektura Islama prikazuju slike plesača na zidovima palače. Isto tako i Perzijanske minijaturne slike iz 12. i 13. stoljeća prikazuju iste motive.
Izvan Bliskog istoka, raqs sharqi ples je postao popularniji tijekom Romantike u 18. i 19. stoljeću. Povećao se broj turista na području Bliskog istoka i umjetnici su počeli prikazivati njihovo tumačenje života u haremu u Osmanskog Carstva. Plesne skupine bile su unajmljivane od strane stranih naručitelja i odvođene u London, Pariz ili Chicago kako bi prezentirale svoju jedinstvenu glazbu i ples. Njihova umjetnost bila je hvaljena, ali i smatrana “raskalašenom” zbog – za tadašnje pojmove – skandaloznog prikaza ljudskog tijela. Neki plesači su bili prikazani u prvim filmovima. Na primjer kratki film Fatmin ples, bio je široko distribuiran u malenim kinima. Taj film je zbog “raskalašenog” plesa bio naposljetku cenzuriran pod pritiskom javnosti.
Neke zapadnjačke žene počele su učiti ovaj plesni stil pokušavajući ga oponašati. Mata Hari služi kao dobar primjer u vezi sa takvom aktivnosti; iako se predstavljala kao Javanska plesačica, njezin mističan nastup povezan je, ne sa indonezijskim plesom već upravo sa trbušnim plesom. U Chicagu 1893. godine popularnost ovog plesa desetostruko je narasla zahvaljujući plesačici prozvanoj Little Egypt. Navodno sirijskog podrijetla, Little Egypt pokrenula je valove kontroverzi. Njen ples, baziran na pokretima zdjelice i torza, bio je oponašan od strane samozvanih trbušnih plesačica do takvih granica da je ona protestirala protiv izvrtanja ove njene umjetničke forme i prikazivanja iste na vulgaran način. Velika plesačica Rut St. Denis također se upustila u orijentalni stil plesa, pokušavajući prikazati “orijentalni” ples u obliku baleta. Njezin cilj bio je da sve oblike plesa podigne na razinu cijenjenog umjetničkog oblika (u ranom 20. stoljeću bila je uvrježena predrasuda u Americi kao i u Europi da su trbušne plesačice žene raspuštenog morala).
Zdravlje i trbušni ples
Prednosti trbušnog plesa su kako tjelesne tako i duševne prirode. Ples osigurava dobru kardiovaskularnu vježbu i pomaže povećati gipkost i snagu tijela. Fokusira se na mišiće torza, prvenstveno trbušne mišiće ali i kralježnicu, a jača i snagu nogu. Mnogi trbušni plesači mogu također ojačati ruke, ramena i općenito gornji dio tijela, a ples uz korištenje činela može razviti snagu i samopokretljivost prstiju.
Trbušni ples je pogodan za osobe svih godina i tjelesne građe, a može biti onoliko zahtjevan koliko plesač/ica to sam izabere. Što se mentalnog zdravlja tiče, vježbom se bolje upoznaje vlastito tijelo tako da se bolje osjećamo u njemu, povećava se samopouzdanje i općenito ispoljava se pozitivni stav u svakodnevnom životu.
Kao i kod počinjanja bilo kojeg drugog oblika tjelesne vježbe, bilo bi pametno posavjetovati se sa vlastitim liječnikom prije nego što se započne sa treningom. Također je korisno razgovarati sa plesnim instruktorom da se sazna razina zahtjevnosti na satovima tečaja.
